Nedavno sam primila e-mail s peticijom za sprječavanje vožnje u pijanom stanju. Peticija je došla od američke udruge nazvane MADD (mothers against drunk driving). Naš Sabor je donio odluku o 0 promila,  rekli su da je učinkovita, zatim su se predomislili i vratili na 0.5 promila. Kažu sad, i to je učinkovito. Nekako mi djeluju neuvjerljivo dok gledam Dnevnik i vidim komadiće od onoga što je nekad bio automobil, ili čitam crnu kroniku. Sama sam bila prisutna jednom gnjusnom postupku pijanog vozača: majka s dvoje djece prelazila je cestu preko pješačkog prijelaza, automobil je došao od nikud, bez kočenja u zavoj i udario majku. Djeca su već stajala kraj sladoledne škrinje.. Vozač je samo zaobišao, dao gas i nestao.. Nazvala sam policiju, ne samo zato jer je to moja dužnost kao građanina, već i zato što sam tada bila u Prometnoj jedinici mladeži. Ambulanta je par metara dalje od tog nesretnog pješačkog prijelaza pa je hitna brzo stigla. Djeca su vrištala, majka je bila pri svijesti, ali u šoku. Dok sam još bila prisutna, nije imala osjećaj u donjem dijelu tijela, čula sam doktoricu kako je rekla nešto u smislu da joj je kralježnica oštećena. Kako živim u malom mjestu, svi znaju svakog pa sam i ja tako znala čije je auto bilo. oduzeta mu je vozačka dozvola, platio je kaznu, auto je nastavio voziti usprkos svemu, a kakvo je zdravstveno stanje one gospođe, ne znam..

Peticiju možete i Vi potpisati na  :

http://www.madd.org/Drunk-Driving/Drunk-Driving/Campaign-to-Eliminate-Drunk-Driving.aspx

U e-mailu se također nalazio ovaj tekst:

Otišla sam na zabavu, i zapamtila što si mi rekla, rekla si mi da ne pijem alkohol, mama.

Pa sam u zamjenu popila Sprite. Bila sam ponosna na sebe, kao što si rekla da ću biti,

što neću piti i voziti, iako su neki prijatelji rekli da bih trebala

Izabrala sam zdravlje, i tvoj savjet bio je pravi

Zabava je napokon završila, ušla sam u svoj auto i bila sam sigurna

da ću stići kući u jednom komadu, nisam znala što me čeka, mama..

Ono čemu sam se najmanje nadala, sada ležim na pločniku

i čujem policajca koji govori, dečko koji je izazvao sudar bio je pijan

Mama, njegov glas mi se čini tako daleko..

Moja vlastita krv je svuda oko mene, trudim se jako da ne plačem

Čujem doktore kako govore: ova djevojka će umrijeti

Sigurna sam da dečko nije imao pojma dok je ‘letio visoko’

da zbog njegovog izbora da pije i vozi

ja sad moram umrijeti.

Pa zbog čega to ljudi rade, mama?

I bol me sada reže, kao stotinu noževa,

netko ga je trebao naučiti da je pogrešno piti i voziti

Možda da su to učinili njegovi roditelji, ja bih i dalje bila živa

Moj dah je sve kraći, mama

i jako se bojim, dok ležim ovdje i umirem

Voljela bih da ti mogu reći ‘Volim te, mama’

Tako sam nespremna, voljela bih da me možeš zagrliti, mama..

Pa, volim te, i zbogom…

Jedna od mojih brojnih, ajmo reći, zanimacija je i Titanic, putnički brod iz 1912. koji je imao, svi znate, nesretan kraj. Prvi film o Titanicu je snimljen 1962., a drugi 1997. No, ljubavna priča iz filma nije ono što mene zanima.

Sve je počelo kad je Thomas Andrews dobio zadatak konstruirati ‘nepotopivi’ prekooceanski putnički brod. Ono što većina ljudi ne zna je činjenica da je Titanic imao brata blizanca nazvanog Olympic. Olympic je par mjeseci prije Titanica pušten u plovidbu i nasukao se negdje na obali Francuske. Nije doživio potpunu havariju, odvučen je nazad u škver i tamo počinje moja priča. Ako pratimo teoriju zavjere, Olimpyc su ‘pokrpali’ i preimenovali u Titanic i poslali ga na kobno putovanje umjesto pravog, novog novcatog, Titanica. Plan je bio zbilja uzrokovati havariju, Olympicu nebi puno trebalo da se ponovo ošteti, a Californian je trebao je čekati u blizini (točnije, oko 45 minuta od Titanica) kako nitko od putnika nebi nastradao. Međutim, kapetan Titanica je promjenio kurs (tko zna zašto) i kada se desio sudar sa santom leda, Californian je bio predaleko da bi vidio signalne rakete koje su ionako kasno bile ispaljene.

1517 ljudi je poginulo u noći s 14. travnja na 15. travnja 1912., među njima i 27 Hrvata.

Neovisno o teoriji zavjere, Titanic je bio svašta, osim nepotopiv. Kao prvo, tada se nije varilo, već su strojevi spajali materijale zakovicama. Na pramcu, gdje stroj nije mogao, to su radili ručno radnici, a znamo da ljudska ruka nije isto što i stroj. Tako su pri udaru sante leda baš na to mjesto zakovice lako popucale i dopustile vodi da uđe. Ni to nebi bio toliki problem da su pregrade u potpalublju bile napravljene kako treba. Naime, nisu sezale do vrha potpalublja, da jesu, zaustavile bi vodu da prodire dalje, ovako se voda prelijevala iz jednog odvojka u drugi i Titanic je potonuo prije nego što je trebao.

Što se zaista dogodilo te noći nitko ne može sa sigurnošću reći. Titanicova olupina se sada nalazi na dnu kanadskih atlantskih voda i procjenjuje se da bi za nekih 20ak godina mogala nestati u potpunosti.

Svjetski dan izbjeglica obilježava se od 2001. godine. Ovim postom samo želim pokazati da koliko god teško Vam bilo, sjetite se da stvarno može biti gore. Kao osoba koju su ‘isčupali’ iz rodnog grada, najmanje što mogu napraviti je ovaj post kako ljudi nebi zaboravili da je svijet nažalost, prečesto okrutan, da se strahote događaju i da postoje ljudi koji si uzimaju za pravo uništiti nečije živote i razoriti obitelji.

Otok u zaljevu San Francisca, usto i zatvor koji je glasio kao američki najčuvaniji i najsigurniji, nazvan Alcatraz, nekima poznat i po nazivu “the Rock”, već dugi niz godina privlači moju pažnju. Otkad sam kao desetogodišnja djevojčica pogledala film The Rock s Nicholasom Cageom i Seanom Conneryjem, moj je san posjetiti taj otok. Ne znam zasigurno što me privlači, možda ću pisanjem ovog posta shvatiti, a možda će i Vas, dragi moji, zaintrigirati.

Na početku, Alcatraz je zbog svog položaja na kojem je okružen veoma hladnom vodom i veoma snažnim strujama, proglašen idealnim mjestom za smještaj vojnh zarobljenika američkog građanskog rata. Ubrzo i službeno postaje vojni zatvor, a nakon premještanja civilnih zatvorenika iz San Francisca zbog snažnog potresa, Alcatraz počinje s izgradnjom ćelija i povećanjem kapaciteta općenito.

Zatvorenici su bili podijeljeni u tri razreda, ovisno o stupnju težine njihova zločina. Da je Alcatraz bio neugodno mjesto za provoditi dane, kazuje činjenica da zatvorenici trećeg razreda nisu smjeli međusobno komunicirati, a kamoli imati bilo kakav kontakt s vanjskim svijetom. Osim kuhinje, knjižnice, blagovaonice, male bolnice, prostora za zaposlene i dvorišta za vježbu, kompleks je sastavljen od četiri bloka namijenjenima za smještaj zatvorenika. B i C blokovi imaju preko 300 ćelija veličine 2,7 x 1,5 (a nisam čula da su se žalili- pogledaj post Zatvorski jadi), D blok je služio za izdvajanje zatvorenika, a A blok je služio svrhu kao skladište.

Jedan od najpoznatijih zatvorenika zasigurno je bio Al Capone, a njemu i ostalima svaki dan u Alcatrazu bio je isti: ustajanje u 7, doručak, pospremanje za sobom, rad, vježba, ručak u podne, tu i tamo kratka čik pauza, opet rad i vježba, večera u 16.40 (!), u 17.00 već lagano spremanje ‘za krpe’, a u 21.30 se svjetla gase.

36 zatvorenika se ta rutina nije izgleda sviđala, pa su se okušali u bijegu. Od njih su 23 uhvaćena, od njih dvojica pogubljena, dvojica se utopila, šestorica ubijena i prije nego su uspjeli zaplivati. Iako Alcatraz slovi kao zatvor iz kojeg je bilo nemoguće pobjeći i nitko to nije uspio, petorica ‘odbjeglih’ nikada nisu pronađena pa da se sačuva takav ugled, pretpostavlja se da su se utopili (op. C.P.).

Snimljen je i film s Clintom Eastwoodom naziva Bijeg iz Alcatraza, prema najpoznatijem pokušaju bijega trojice zatvorenika koji su iz ćelije izišli ventilacijskim otvorima koristeći pri tom ručno izrađeni alat, popeli se na krov i stigli do obale. Momci su se potrudili napraviti lutke s pravom kosom kako ne bi bili otkriveni tijekom noćnog prebrojavanja. Nekoliko tjedana kasnije, na obali San Francisca je pronađeno truplo, nemoguće za identificirati te su trojica bjegunaca proglašena nestalima.

Ni godinu dana nakon ‘velikog bijega’, Alcatraz je prestao s radom, kažu održavanje im je preskupo. S obzirom na količinu dokumentaraca koje sam pogledala o Alcatrazu, stekla sam dojam da je nešto drugo posrijedi, ali o tome nekom drugom prilikom .

Alcatraz je u potpunosti zatvoren u ožujku 1963., danas je dio Nacionalnog parka i djeluje kao edukacijski, rekreacijski i kulturni centar kojim upravljaju američki indijanci pod nazivom Indians of all Tribes.

http://www.alcatrazhistory.com/

http://foia.fbi.gov/foiaindex/alcatraz.htm  ( službena izvješća FBI o ‘velikom bijegu’)

Svi znamo da su Japanci zbilja drugačiji kad se radi o kulturi, stilu življenja i izražavanju. Jedna od tih ‘drugačijih’ stvari su mange.

Manga je riječ koja se općenito koristi za japanske stripove, karakteristične po prikazu likova sa specifičnom kosom, velikim očima (nagađa se da je na taj segment veliki utjecaj imao Disneyjev Bambi), ali i po sadržaju. Crtač mange se  naziva mangaka. Termin manga je u 18.st. ustoličio slikar Hokusai koristeći dva kineska ideograma (man-slika, ga-pokret) kako bi definirao svoje crno-bijele crteže. Najpopularnije mange uglavnom postaju anime - japanski animirani filmovi i serije, koji se također karakteriziraju likovima s velikim očima i izrazima lica koji vrlo jasno pokazuju trenutačno raspoloženje lika. Prvi službeni anime je Astroboy iz 1963., a Avanture male Chihiro je 2001. je dobio Oscara za najbolji animirani film. U Hrvatskoj je anime postao popularan pojavom Pokemona i Mjesečeve ratnice.

Kao i mange, ni anime nisu namijenjene isključivo djeci. Tematika je raznolika : kodomo-namijenjene djeci; mecha-roboti i njihove dogodovštine; shojo-za djevojčice; shonen-za dječake; josei-za žene; yaoi-muški homoseksualni; yuri-ženski homoseksualni; hentai-fantasy pornografski; lolicom-porno soft manga.

Umjetnički standardi mange su skromniji u odnosu na zapadnjače stripove, crtački stil je jednostavan i gotovo svatko, s vježbom ga može savladati (čak i ja, antistres učinak )

Dakle ljudi moji, toplo preporučam da prolistate, pogledate, ponuda je šarolika, a mislim da pomalo stvara ovisnost

Otkad je svijeta i vijeka nameće se tema o budućnosti - što će biti, kako će biti i kada će biti. Znanstvenici izračunavaju koje godine će neki asteroid uništiti život na Zemlji,  proučavaju se Nostradamusova proročanstva, a vjernici se oslanjaju na Knjigu Otkrivenja i Božju volju. Kako me sve to na neki čudan način fascinira, odlučih svoja saznanja o tome podjeliti s Vama.

Dakle, krenut ćemo od Biblije.

“Gle, Jahve razvaljuje zemlju, razara je, nakazi joj lice, raspršuje stanovnike njene….  …. Opustošena će biti zemlja, opljačkana sasvim, jer je Jahve odlučio” Zvuči poznato? Prisjetimo se tsunamija, poplava, potresa i sličnih nepogoda koje nam Majka Priroda servira. Reći će neki - to ima veze sa znanošću. Naravno da ima, znanost nam pomaže da predvidimo potrese, pomaže nam da shvatimo činjenice, ali znanost nije ta koja je pokrenula tsunami koji je pokosio  Jugoistočnu Aziju, niti je uzrokovala nedavne potrese u Italiji zbog kojih su ljudi izgubili svoje domove, pa i drage ljude.. Pobožni će vjerovati da je to onaj Božji gnjev iz gore napisanih stihova koji nas sve brže sustiže.

NOSTRADAMUS,  rođen kao Michel de Nostredame, vjerojatno najzanimljiviji prorok ikad, objavio je knjigu Proročanstva koja je izdana u milijunima primjeraka i danas najpoznatija knjiga proročanstava ikad tiskana. Po njegovim riječima proroštva zahvaćaju period od 1555.g. do 3797.g. Ovo su neki stihovi za koje se vjeruje da su ostvareni:

ROĐEN ĆE BITI KOD ITALSKE HRIDI, I KOŠTAT ĆE MNOGO ON VELIKO CARSTVO, TKO SU MU DRUGOVI KADA SE UVIDI, BIT ĆE MANJE KRALJ NO KASAPSKO BRATSTVO (O Napoleonu)

U ZEMLJU IZLAZEĆEG SUNCA BIT ĆE VELIKA VATRA, BUKA I SVJETLOST NA SJEVER UZ HUKU: U KRUGU SMRT SVE ŽIVO SATRA,, GLAD,JAUCI, I KRICI UZ OGNJENU BUKU (Hirošima i Nagasaki)

Svojim stihovima Nostradamus je predvidio i dva svjetska rata te i Treći svj. rat koji će se “dogoditi u sedmom mjesecu novog tisućljeća napadom na veliki grad”. U prijevodu na gregorijanski kalendar, to je rujan 2001. kada je Al-Quaida napala New York. Koliko je Nostradamus  bio svjestan svojih proročanstava, ili je možda čovjek samo pisao pjesme, a u ljudskoj je naravi tražiti objašnjenje za sve, nikad nećemo zasigurno znati.

Manje-više svi smo čuli priče kako će Zemlja svoj kraj dočekati 2012. Jedni znanstvenici tvrde da će nas asteroid izbrisati, a drugi očekuju Sunčevu superoluju. U novom broju časopisa New Scientist se govori o veoma realnoj mogućnosti superoluje,događaju koji se već desio 1.rujna 1859. No oštećenja koja su se desila tada ne bi bila ni blizu onima koje bi Zemlja pretrpila u 21.st. jer mi živimo od Interneta, komunikacijskih kanala i ostalih tehnologija koje ovise o električnoj energiji. Dakle, posljedice superoluje bi bile KATASTROFALNE.

Što se tiče asteroida, NASA svako malo identificira neke nove koji bi mogli biti prijetnja Zemlji, tako ih sada ima oko 150, a najpoznatiji među njima je Apophis koji bi po procjenama 2029.g. trebao proći jako blizu Zemlje, a ako prođe kroz uski pojas kojeg znanstvenici zovu ključanica, skrenut će s kursa točno prema Zemlji s kojom bi se sudario sedam godina poslije. Ima li nam spasa? Astronaut i fizičar Ed Lu kaže da ima, naime, njegovo rješenje je gravitacijski tegljač, letjelica koja bi letila blizu asteroida pri čemu bi gravitacijska sila između asteroida i letjelice lagano vukla asteroid. Mala sila kroz dugo vrijeme (godine ili desetljeća) bi bili dovoljni da skrenu asteroid.

U koju teoriju smaka svijeta ćete vjerovati, ostavljam Vam na izbor. Da li se povijest ponavlja i da li je Nostradamus bio samo nadareni pjesnik ne znamo.. Ali ako nam zaprijeti asteroid, ja znam što ću : “Izvadit ću bocu za posebne prilike, lipo se cvrcnit, ubit najmanji strah, iz praha smo nastali, postat ćemo prah..” (TBF, Smak svita)

Ono što mi svaki put privuče panju su medijski izvještaji o žalopojkama hrvatskih zatvorenika na nehigijenske uvjete, na previše ‘cimera’, ma, na ponižavajuće uvjete općenito, kako kažu.

Strogo sam protiv kršenja ljudskih prava, ali ti ljudi su neka svoja prava izgubili ili krijumčarenjem, ili pljačkom, ili ubojstvom, ili silovanjem, ili dilanjem i tako unedogled. Prvenstveno su izgubili pravo na slobodu, i nekako mi se te žalbe na ponižavajuće uvjete ne uklapaju u profil ljudi koji su svojim zločinačkim činom zapravo ponizili one na koje je taj čin usmjeren.

Ni soba u studentskom domu nije veća od zatvorske ćelije. Otkud pravo onima koji su s namjerom (ili zbog bolesnog uma) zabrljali svoj život ( svjesna sam da u tim ćelijama ima i nevinih) da se žale, kad studenti koji žele iskoristiti najbolje od života, bez pogovora žive u skučenim sobama u kojima učeći postavljaju temelje svojoj karijeri. Kao da su higijenski uvjeti u domovima za pohvalu. Daleko od toga…

Najbolje bi bilo da stavimo rešetke na Westin i pošaljemo zatvorenike tamo. I ovako imaju tv, imaju teretanu i dvoranu, imaju sreće što je u Hrvatskoj maksimalna zatvorska kazna 40 godina na koju su dosad osuđena dva ili tri (oprostit ćete mi na nedoumici) zločina, ali kako su naši zatvori prenapučeni (zamislite koliko je još onih koje pravda nije pronašla), velika je šansa da će zahtjev za pomilovanjem biti prihvaćen.

Očito je da Hrvatska mora poboljšati pravosudni sustav i početi graditi nove zatvore jer u suprotnom će biti više kriminala, kao da ga i ovako nije i više nego dovoljno…

Neku večer slušam dvije prijateljice koje jadikuju kako su njihovi mladi umovi napaćeni od silnog učenja i rada, i kako bi rado otišle par dana negdje izvan civilizacije, eto, da se odmore i napune baterije. Meni je kroz misli prozujalo: šum valova, krikovi galebova, sunce prži, noge u plićaku… mmmm… A onda čujem jednu od njih: “Naravno, bez neta nebi mogla… Moram mejl provjeravat, pa fejs… I televizije. I da, mobitela, bez mobitela je bilo šta nezamislivo..”

Tako sam malo razmislila i zaključila da bez neta i tv-a par dana mogu, ali bez mobitela ne. Uostalom, tko danas može?? Čim vidim da će mi baterija riknut, hvata me panika, tražim punjač i molim da živi samo par sati dok ne dođem kući. Ja se skoro i ne sjećam života prije mobitela. Kako smo dogovarali, kave, izlaske, što nas je budilo u školu? Zapravo, i ne poznajem nikog koga budi dobra, stara, glasna budilica.

I prije svog prvog mobitela, koji sam dobila u osmom razredu, sve je bilo jednostavno - druženje s prijateljima, prve simpatije… ali sad je jednostavnije. Sve što trebaš je u mobitelu: adresar, podsjetnik, mp3 player, kalendar, budilica, fotoaparat, štoperica, FM radio, pa i internet (pa tako možemo na fejs i preko mobitela )….

Nisam otkrila toplu vodu ovim postom, niti je tema relevantna, ali naše mame, tate, bake i djedovi su živjeli sasvim dobro i bez mobitela (pa čak i telefona), i ja se samo pitam, kad bih se mogla vratiti u prošlost, da li bih se snašla u tom pomanjkanju tehnologije kakvu imamo danas.

….neću ništa pametnoga napisat.

Sviđa mi se ovaj blog. Toliko mi se sviđa da ću možda čak i fejs izbrisat hehehe … Ne mogu imat dvije ovisnosti.

Dakle, jedva čekam počet piskarat nešto smisleno, čitat postove svojih kolega i kolegica, komentirat ih, čitat njihove komentare na moje postove i sve ostale čari blogerskog života.

Pozdrav svima!!!